Duboko vjerujem u to da ljudi s dosadnim, urednim biografijama ne mogu biti veliki umjetnici. Oni koji nisu prošli životne nedaće ili potpali pod kakav bizaran i nerazmrsiv splet okolnosti nemaju što dati drugima, publici. Mislim da to podjednako vrijedi za slikare, glazbenike, pisce i glumce. Milivoj Beader svojih je prvih 40 godina života uglavnom nastojao biti glumac, no da bi to postao, morao je riješiti valjda deset puta više zagonetki nego Edip pred Sfingom. Prvu je publiku pridobio kao puhač na drniškim sprovodima, kad je 1978., kao 12-godišnjak, počeo nastupati kao član mjesne limene glazbe koju su Drnišani u žargonu zvali "lešinari". Otac mu je branio da se upiše na glumu a i većina odraslih u mjestu oca je hrabrila u tome. Glavni im je argument bio "šta će ti mali biti glumac, nikad Drniš nije dao glumca".Jutra poezije Beadera nisu htjeli ni profesori na zagrebačkoj akademiji, deset puta je pokušavao i tek se jedanaesti put, 1992., upisao, nakon što je spasio glavu kao izviđač u ratu, u Gardi, u koju se prijavio kasnog ljeta 1991. Dvije godine po očevu je diktatu studirao šumarstvo, a zatim još četiri ekonomiju koju je i apsolvirao. Studentske dane proveo je kao pjesnik i recitator. Nastupao je redovito na glasovitim Jutrima poezije. "Znao sam u to doba uvijek nekih stotinjak pjesama napamet, a i sam sam pisao. Čak sam i jedan roman započeo, ali odustao sam od pisanja, nisam za to dovoljno discipliniran, a i gluma me previše zaokuplja." Ipak, Beader je nakon svega postao profesionalni glumac ili, točnije, kako je to njegov prijatelj, pisac Damir Karakaš, zabilježio u jednoj priči - glumčina. Odnedavno je stalni član Zagrebačkog kazališta mladih i tako je nakon dvadeset godina putešestvija postao građanin sa stalnim zaposlenjem u glavnom gradu, kojemu će, kako to obično s umjetnicima biva, zacijelo mnogo više dati nego što će od njega dobiti. Beader je osam godina glumio u splitskom HNK, posljednje dvije bio je honorarac u ponekoj &td-ovoj predstavi, a sada je spreman ponijeti repertoar u kazalištu koje se u posljednje vrijeme glumački najviše pojačalo: osim Beadera, pristigli su i Sreten Mokrović te mladi Frano Mašković.
Čim je pristigao, odmah je, koliko sam doznao, zapeo za oko glasovitom belgijskom redatelju Janu Fabreu. Bio je kod njega na audiciji za njegovu sljedeću veliku koprodukciju koja će biti praizvedena dogodine na ljetnom Festivalu u Salzburgu, a nastupit će glumci izabrani na audicijama diljem Europe.
- Ne mogu ništa reći o toj audiciji, tek to da sam na njoj bio - kaže Beader, no znam što se Fabreu svidjelo u njegovu nastupu. Beader posjeduje, fabreovski rečeno, 'životinjsku energiju', neposrednost i silovitost glume, naoko sirove, grube, ali duboko emotivne i duboko proživljene. U anemično-licemjernom, salonsko-purgerskom ozračju zagrebačkih teatarskih šankova Beader se doima kao nepatvoreni, vitalni barbar. No ono što ga izdvaja iz mase nije animalnost, već osjećajnost, inteligencija i, ako hoćete, načitanost. Beader je kao i svaki iskren i uspješan umjetnik neobičan spoj kontradikcija, apsurda, humora i ludosti. Odigrao je četrdesetak uloga u posljednjih 11 godina.
DJETINJSTVODvogodišnji Milivoj Beader snimljen u roditeljskom domu. Majka mu je umrla dok je još bio tinejdžer
GLAZBENI POČECIMilivoj Beader počeo je svirati 'bombardinu', puhaći instrument, u Drniškoj limenoj glazbi još kao šestoškolac: na slici stoji posve desno, a do njega je, za glavu viši, Stojko Vranković
GLUMAČKI POČECIBeader je u 8. razredu osnovne škole bio u dramskoj i recitatorskoj sekciji: na slici recitira za Dan Republike
PRIJATELJSTVOS Filipom Šovagovićem ne veže ga samo fizička sličnost: Beader je svoju prvu veliku ulogu, veterana Ciglu, odigrao u glasovitoj praizvedbi istoimenog Šovagovićeva komada 1998. u splitskom HNK
 |
 |
 |
 |
Igrao je u devet filmova, a ključne osobe za njegovu karijeru jesu, kako sam kaže, redatelj Paolo Magelli, dramaturginja Željka Udovičić, pisac Filip Šovagović i kum i kolega Milan Pleština. Iznad njih pak lebdi nevidljiva ruka Mani Gotovac, koja je za svoje splitske intendanture, od 1998. do 2002., Beadera promovirala u prvog glumca, predodređenog za glavne uloge. "Moja prva velika uloga je lik Cigle u istoimenoj Šovagovićevoj drami, koja je u Magellijevoj režiji praizvedena 1998. na Splitskom ljetu. Mladi Šovo i ja smo prijatelji, on je bio u ratu, ja sam bio u ratu, taj Cigla je prolupali veteran, valjda kao i mi, a sve nas je spojio Magelli. Isprva nisam ja trebao igrati naslovnu ulogu, nego Neno Sardelić, ali je odustao zbog privatnih problema. Preuzeo sam ulogu na čitaćoj probi. Dugo smo Magelli i ja razgovarali. Rekao mi je: 'Gluma nije ševrdanje lijevo-desno, gluma je put u dubinu, kao da tražiš naftu. Ideš sve dublje i tek ako imaš u sebi tu naftu, unutarnji krajolik, do njega ćeš i doprijeti i onda se moraš potruditi da ga izvučeš na površinu. Bez toga poniranja i toga izvlačenja gluma ne postoji i nisu zato svi koji glume glumci. A ti jesi glumac pa, molim te, izvoli ponirati'." Stjecajem okolnosti nikad nisam pogledao Ciglu, ali tekst drame pročitao sam nekoliko puta i lako u njemu vizualiziram svu trojicu, i instinktivnog Šovagovića, i vehementnog Beadera i suludog, vidovitog Magellija. Beader je prilično ponosan na to što je jedini glumac iz Drniša. "Radio je i živio u Splitu danas pokojni glumac Aco Čakić, koji je bio podrijetlom iz jednog sela pokraj Drniša, ali koliko znam, ja sam prvi profesionalni glumac ikad rođen u samom gradu. Moj stari, Jovo, bio je pokeraš, držao je gostionicu i velika se lova ondje okretala. Ondje su kockali i predsjednik općine, i šef policije, i Hajdukovi nogometaši. Ne pamtim ga baš puno doma, jer ti su pokeri trajali i po nekoliko dana i noći neprekidno. Ostavio se i gostionice i kocke potkraj majčina života. Njegova ekipa s pokera je govorila: 'Šta će ti mali biti glumac, Drniš nikad nije dao glumca'. A kad sam upisao akademiju, onda su svi oni počeli govoriti: 'Znali smo da će on postati glumac'. Eto, tako je u mom gradu bilo i sada je. Naravno da imam prijatelje iz djetinjstva, iz Garde, koji su sve vrijeme za mene navijali i uopće se ne opterećujem s Drnišem kao nekom provincijom koja je na me pogubno djelovala. Naprotiv." Otkud u Beaderu volja da ispliva iz provincije i ustraje u svom pozivu i želji koja je za Drniš bila onoliko bizarna koliko bi to u Zagrebu bila želja nekog klinca da kad odraste postane pastir u Dalmatinskoj zagori? "Možda je krenulo u sedmom razredu osnovne škole kad sam pošao na dramsko-recitatorsku sekciju, a možda seže i dublje u djetinjstvo. Oduvijek sam imao potrebu za ekshibicionizmom. Ma mislim da ta želja raste još od vrtića, a možda čak i od majčine sise. No, u sedmom razredu definitivno sam znao što hoću. Otad pa još dugo godina svaki sam dan odlazio u jedino drniško kino. Očaj me hvata kad vidim da se kina po Hrvatskoj zatvaraju, da i tog mog kina više nema. Maštao sam preko velikog platna o velikim glumcima u velikim filmovima. Moj je broj jedan i tada bio a i sad je Marlon Brando, a među domaćima Fabijan Šovagović. Uz Branda, fascinirali su me Al Pacino, Robert de Niro i Jack Nicholson. Od te trojice ipak mi je najdraži Jack Nicholson, on je prava mjera moje ludosti. Među mlađim američkim glumcima dragi su mi Gary Oldman i Tim Roth. Dakle, sve redom pacijenti." Drniš je, dakako, kao i svi dalmatinski gradići ipak imao nekakav srednji sloj. "Cijela moja obitelj i s majčine i s očeve strane glazbeno je nadarena, ja sam išao u glazbenu školu, moja je sestra svirala klavir, starci su pjevali u zboru. Stalno smo izmišljali fešte za trideset ili pedeset ljudi i kad su bili blagdan i kad nisu. Rat i siromaštvo sve su to odnijeli i čini mi se da se to događalo u neka prapovijesna vremena. Vezan sam jako uz mlađu sestru Maricu koja je diplomirala ruski i filozofiju i danas živi u Šibeniku. Zajedno smo počeli pisati poeziju nekako baš u to vrijeme kad sam počeo maštati o glumačkom pozivu. Zajedno smo čitali, u sebi i naglas. Bili smo opčinjeni ruskom literaturom, i čitali smo sve što smo mogli pronaći u kući i knjižnici. Prvi je bio Dostojevski, pa Tolstoj, Turgenjev, Gorki, Brodski, Cvetajeva, Jesenjin, Babelj, Majakovski." Beader je iskren, slikovit i emotivan kad priča o svojoj obitelji, osobito o svojim, valjda za našu patrijarhalnu provinciju, neizbježnim sukobom s očevim autoritetom. "Nakon Oluje otišli smo moj prijatelj i kum Milan Pleština i ja u Drniš na janjetinu. Bilo je idilično do trenutka kad je stari zatražio od mene da mu se ispričam za sve loše što sam mu napravio u životu. Onda sam ja zatražio da se on meni ispriča. Završilo je tako da je sve letjelo sa stola, meso, tanjuri, čaše. Stari je u završnom bjesnilu zaurlao Pleštini na uho: 'Milane, jedino, jedino šta na njemu vridi je to što ne puši!' Moja je majka Kata umrla od tumora na dojci dok sam služio JNA. Ona je držala kuću na okupu i obitelj se gotovo raspala kad je umrla. Moji odnosi s ocem bili su još od dječačke dobi napeti. Ne krivim ga, imao je težak život. Djed mi je umro od upale mozga. Baka nije imala čime platiti liječnika pa su djeda ekspedirali u šibensku ludnicu gdje je umro. Kad sam prvi put gledao "Let iznad kukavičjeg gnijezda", zamišljao sam svoga djeda, u ludnici, kako su ga šutnuli u kut da umre.
Nakon Oluje
ŽIVOT A NE FILMMilivoj Beader prijavio se u ZNG kasnog ljeta 1991. i borio se u izviđačkoj postrojbi: snimljen 1992. na Miljevačkom platou uoči polaska u akciju
Starog je njegova smrt jako pogodila, iskompleksirala. Bio je tinejdžer i nakon njegove smrti morao je prekinuti školovanje. Napustio je gimnaziju u Kninu kako bi pomogao majci da odškoluje moga strica i moje dvije tete. On je načitan čovjek, prve ruske knjige koje su fascinirale moju sestru i mene našli smo u njegovoj biblioteci, ali eto, nije se mogao dalje školovati. A baka se, kad je umro djed, zaposlila kao fizički radnik u građevinskoj firmi 'Udarnik' pa je, moglo bi se tako reći, doslovno svojim rukama podigla mnoge zgrade u Drnišu. Kad mi je teško, sjetim se nje i pomislim kako eto nisam baš napravljen od slabog materijala. Otac je dakle bio vrhovni autoritet u obitelji jer se žrtvovao za ostale, no to mu je žrvovanje donijelo i gorčine. Svi su ga se bojali i jedino sam se ja odmalena protiv njega pobunio. Tako je i danas, volimo se ali najbolje da komuniciramo isključivo telefonom."Traume na prijemnom "Prvi put sam na prijemni otišao 1984. a primljen sam 1992., s tim da sam jedne godine išao na prijemni i u Zagreb, i u Sarajevo i u Beograd, a druge i u Zagreb i u Beograd. Dakle, ne bih radije zbrajao koliko sam puta bio na prijemnom. U Sarajevu sam otpao jer sam već bio prestar, a u Beogradu jer sam bio i prestar i jer je već bila 1990., pa nisu primili nikoga iz Hrvatske, premda nas je došlo mnogo. U međuvremenu sam studirao fakultete koje sam mrzio, šumarstvo i ekonomiju, konobario, i sam sam se izdržavao. S Filipom Šovagovićem sam, kad je on pao godinu, konobario 1989. u restoranu Antika. I danas mi je san da ako propadnem kao glumac s kumom Milanom Pleštinom otvorim konobu. Nemam pojma kako sam izdržao sve te padove, traume. Godine su mi prolazile uvijek s istom mišlju, od ljeta do ljeta, kad će prijemni ispit? Jedino me gluma u biti zanimala i jedino sam nju htio. Oženio sam se, razveo, imam kćer Mauru, koju obožavam i s kojom se razumijem instinktivno, desetogodišnjakinju koja pleše balet i koja je vrlo senzibilna. Sada živim s drugom ženom, uzornom profesoricom. Možda, iskreno, uz dijete, samo me gluma zanima, samo sam nju htio. U Zagrebu su me na prijemnom rušili uvijek isti ljudi, uvijek su mi nedostajala dva glasa u komisiji od dvanaest članova. Dakle, jedni su bili redovito za mene, poput pokojnog profesora Durbešića, a drugi uvijek protiv mene. Šest puta sam ušao u drugi krug, kad između sto pedeset kandidata odaberu dvadeset, ali dalje mi nisu dopuštali. Primjerice, otišao sam 1989. nakon Zagreba, gdje me je za prijemni spremao Rade Šerbedžija, na prijemni i u Split, gdje me je dočekala ista, zagrebačka komisija, i od sedam muškića koji su ušli u drugi krug opet sam samo ja otpao. Primili su me napokon 1992., kad sam se vratio iz rata, potpuno rastrojen, i tad sam se prvi put samostalno spremao. Recitirao sam Severova 'Borealnog konja', Baudelairea, Ujevića, izveo dijalog Ivana i Dimitrija Karamazova i napokon prošao."
Zacijelo u Hrvatskoj nema ni jednog glumca koji je toliko puta kao Beader pao na prijemnom ispitu. Rušili su ga naravno pogrešno, iz snobizma, znam točno koji profesori u dvanaesteročlanoj komisiji, ali ne želim im spominjati imena jer i loša reklama je i dalje reklama. Bolje neka ostanu anonimni.
Tomislav Čadež
